dišem crveno

Kad sam bila malo starija, bila sam mlada. Bilo je to prije devedesetak godina i živjela sam u prošlom stoljeću. Imala sam desetak godina manje nego sada, a to znači da sam bila stara trideset i dvije godine. Ili trideset i tri. S obzirom da je tada blijedio Drugi svjetski rat, nebitno je brojim li godinu više ili manje. Bila sam mlada i danas se toga sjećam po pojedinostima. Pojedinosti se iz zraka kroz kožu uvuku u mene i ja se sjetim tog vremena kad sam bila starija, a bila sam mlađa nego sada.

Pojedinosti su zrnca moga nasljeđa. Nosim ih u zraku oko sebe kao što nosim veliku preklopnu kožnu torbu koja nikada nije crne boje, sandale s potpeticom i hlače koje u neka jutra mogu zakopčati bez panike, a u neka jutra uz paniku. Svoja zrnca udišem iz zraka oko sebe i ona se polako, kroz površinu kože koja nije prekrivena tkaninom, uvlače u mene i ja moram samo zažmiriti da bih mogla imati trideset dvije godine, ili trideset tri, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili moram nastaviti gledati oštrim koncentriranim pogledom da ostanem imati četrdeset i neku i koračati zagrebačkim ulicama danas. Ta su zrnca moćna iako su malena i ne možeš ih vidjeti običnim pogledom, ne možeš ih čak niti opisati. No, mene definiraju.

*             *              *

Jutros sam na zagrebačkom Kegliću potpeticom zapela o tramvajsku šinu jer sam požurila korak bježeći od transparenata. Zapinjući, poklekla sam samo malo, do mene je dostrujio miris svibnja i morala sam zažmiriti. Zažmirila sam jer se u mirisu svibnja osjeća crvena krv pa me preplaši. Uvijek ispočetka. Zažmirivši, zrnce nasljeđa uvuklo se iz zraka u mene i, kad sam otvorila oči, više nije bilo transparenata, skupina muškaraca u crnim majicama, modernih tramvajskih kola koja su po zagrebačkim ulicama počela kliziti osamdesetih godina prošloga stoljeća, onda kad sam išla u osnovnu školu. Nije bilo svibnja kasnih dvadesetih novoga tisućljeća, bio je svibanj 1945. U zraku je bila crvena krv, nalazila sam se na rubu grada, iz Rudolfovih vojarni čuli su se zvukovi pobjedničkih pjesama sa starih prašnjavih gramofona i ja sam mogla pred svojim očima vidjeti one smiješne školjkaste tube iz kojih su izlazile note. Svirale su pjesme koje su slavile oslobođenje, a moje crne izlizane kožne cipele naslijeđene od gospođe koja je završila smaknute glave, bile su već jako umorne. Žurila sam riješiti neke neriješene poslove, nisam se mogla veseliti iznurenom veselju zbog oslobođenja i mahati zastavicama jer je rat došao kraju. Žene i djeca dolazili su mi ususret i bilo ih je puno, ali ako to usporedim s današnjom gradskom vrevom, nije ih bilo gotovo ništa. Žene su imale punđe ili podrezanu kosu. Rupce svezane pod bradom. Poneki bi im pramen kose, posijedjeo od umora i straha, pobjegao preko lica s ugašenim očima. Djeca su se dijelila na dječake i djevojčice. Dječaci su imali crne teške poluvisoke cipele, bijele dokoljenke do poderanih koljena, a mršave su im noge virile iz širokih kratkih hlača koje smo nazivali lederhozama. Nisu bile kožne, ali tada nije bilo društvenih mreža da bi nekome to bilo bitno. Nisu imali majice, imali su isprane košulje na kojima je mogući uzorak ostao neprimjetan. Nisam ih gledala, držali su majke za ruke ili su skupljali kamenčiće za svoje praćke. Oni malo stariji natrčavali su na pulfere tramvaja i dobacivali žargonske riječi rijetkim mladim prolaznicama. Tramvaji su cviljeli na skretanju s Keglića prema Jukićevoj. Djevojčice su gledale u pločnik i bile su poslušne. Ja sam žurila riješiti nezavršene poslove.

*             *              *

Prije nekoliko godina, u okupiranom gradu, postala sam ona koja nije duhovna i nije smirena, nego je praktična i spašava djeliće života. Prehranjuje i skriva. Na ulicama grada vladao je policijski sat i ljudi su bili nestajali. I tada sam znala da nestaju jer se njihovi koraci čuju na ulicama. Nije to bilo kao sada kad dođem na Zrinjevac u ponoć i po šljunčanim stazama sjede turisti, mladi na aplikacijama mobitela provjeravaju red vožnje noćnih tramvaja, a transvestiti se svađaju kraj Umjetničkog paviljona. Danas se koraci ne čuju, zaglušeni su prometom, životom i prosvjedima za i protiv života, a onda, kad sam imala trideset i dvije četrdeset pete, koraci su bili zvuk koji je odjekivao ulicama, a protiv života ili za život nisi zamišljao prosvjedovati, želio si živjeti. Ako biste, na primjer, izašli iz haustora u Amruševoj, žandar u Petrinjskoj čuo bi vas odmah. Zazviždio bi u zviždaljku i sve crne čizme sa zagrebačkih ćoškova požurile bi uhapsiti korake. Tako se dogodilo mojim ljudima. Oni nisu varali policijski sat, nego su na podlaktici nosili Davidovu zvijezdu pa je bilo potpuno bespredmetno čuje li netko njihove korake u ponoć, u podne ili ih ne čuje. Bili su obilježeni i stoga su bili bačeni u rešt.

Moji su mi se kasnije, kad smo živjeli u osamdesetim godinama 20.st., smijali jer sam stalno govorila da su moje drage ljude bacili u rešt, ali to je bilo tako. Rešt, ne zatvor. Zatvor je imao druge konotacije. I nisu oni bili moji ljudi, zapravo su bili samo ljudi, a ljudima je trebalo pomoći. Bila sam hrabra. Bila sam okretna. Bila sam snalažljiva i čvrsta. Bila sam majka i nikada nisam mogla dopustiti da budem sanjalica ili da jednog jutra odlučim ostati odmarati. Bio je rat. Drugi svjetski rat. Ljudima su trebali ljudi.

Danas u osnovnoškolskim udžbenicima taj rat, u kojemu sam ja disala crveno zbog straha i koračala tiho, zauzima tri do četiri stranice. A meni je zauzimao sve stranice, sve pore na koži i svaki glas koji sam izgovarala. Zavukao se suptilno i duboko u zrak oko mene da mislim da će ga moji nasljednici nasljeđivati kroz isti taj zrak. Nisam mogla u sebi držati bol i strah i umor i prezir, morala sam ga negdje izdisati. Pa sam ga izdisala u zrak oko sebe, jedini koji sam imala. Iako su bile ratne godine, iako se osjetio dim sa zgarišta, iako su ratne poeme bile bolne i tužne, iako su gradske ulice parali jecaji ratnih udovica, morala sam disati. A to što sam udisala pretvarala sam u svoje i izdisala van. Tako se stvorio zrak koji se napunio zrncima mojih doživljaja. Jednom, kad umrem, taj će se zrak naslijediti po muškoj liniji, onoj koja čuva ime.

Moji ljudi u reštu trebali su moju snalažljivost. Pekla sam im kruh od brašna koje je dolazilo iz mlinova iz okolice Zagreba i bilo je puno žižaka, od maslaca koji sam plaćala suhim zlatom i od kvasca koji su mi piljarice turale u džepove prevelikog kaputa. Kad bih mijesila kruh, sva vrata u kuhinji morala su biti zatvorena da se tijesto ne prehladi i da nitko ne vidi da unutra stavljam predmete za preživljavanje. Zgužvane prljave kune, nožić, komadić sira, zlatnu ogrlicu, kamenčić otkinut s briljantnog prstena, srebrnu žličicu s ugraviranim inicijalima ljudi, ceduljice ispisane krasopisom. Kad je bilo proljetno doba, skrila bih poneku jagodu da im nepce natjeram na zaborav, a kad je bilo zimsko doba, ugurala bih klinčić, grožđicu ili svileno rublje koje nikome nije bilo dobrodošlo. No, imala sam dogovor da im proturam njihove stvari, slovili su kao bogati, imućni, socijalno staloženi, bili su Židovi i njihovi su im sjajni predmeti mogli kupiti život u reštu. I kupovali su ga do nekoga trenutka kad sam ja naslijedila ove crne kožne cipele istrošenih potpetica, jer njihov život više nije bio život.

Moj nezavršeni posao danas bio je riješiti se metalnosivoga pištolja. Kad bi ga oficir s crnim ulaštenim čizmama pronašao u džepu mog kaputa ili policijski službenik u zakračunatoj ladici stola u već odavno zaposjednutom stanu, ja bih postala beživotno tijelo, a zrak u koji sam izdisala zrnca svojega postojanja ne bi se više mogao naslijediti. Zato sam se pothitno morala riješiti pištolja.

Požurila sam s Keglića. Preskakala sam tramvajske šine spretnim koracima, iako su mi noge bile mršave i umorne, i zatirala sam strah u čemu su mi pomagali zvukovi iz gramofonske tube. Gledala sam u pločnik očima dopirući do prolaznika, do gradskih pročelja, do mirisa nedozrelih trešanja. U glavi su mi se sudarale misli, bježala sam od straha tražeći mjesto i način gdje će sivometalni pištolj postati prošlost. Ušla sam u neku zgradu. U kutu je pogrbljena starica prala podne mozaik-pločice poderanom potkošuljom poginulog sina. Izašla sam iz zgrade. Ušla sam u vežu. Vrata su zaškripjela i treskom se za mnom zatvorila, a gradski golubovi prhnuli su u zrak. Izašla sam iz veže. Ušla sam u haustor i pronašla dugi hodnik koji se s tri stube spuštao niže pa izlazio na dvorište. Dvorište je bilo omeđeno balkonima i rubljem koje se sušilo na štrikovima i mirisalo na bjelinu. A na jednoj je strani bila travnata čistina koja je vodila na Grič.

U isto sam se dvorište vratila deset minuta prije ponoći. Zavitlala sam pištolj omotan zamrljanom plahtom i bacila ga na gradsku zemlju podno Griča. Nisam čula kako je dodirnuo tlo. Nije me bilo briga. Bacila sam ga i riješila se straha od pronalaska, straha od nestanka. Udahnula sam svježi noćni svibanjski zrak i izdahnula crvena zrnca u kojima je ostala zapisana snalažljivost, hrabrost i ponos. Ženski ponos. Nadalje, kad bih disala crveno, to više nije bilo od straha, bilo je od tih zrnaca koje sam skupila te prohladne svibanjske noći.

*             *              *

Jutros sam, kad sam na zagrebačkom Kegliću potpeticom zapela o tramvajsku šinu, bila tako jako omotana svojim nasljeđem da sam mogla osjećati samo sreću. Nekada davno, prije devedesetak godina, kad sam bila starija, a mlađa nego danas, naučila sam disati crveno. I moja se crvena boja izgradila od hrabrosti, snalažljivosti, oslobodilačkih pjesama i nota iz starinskih gramofona, izgradila se od nasljeđa građenoga u jednom vremenu koje je bilo sivo, zatrovano strahom, dimom, krvlju, jecajima i pucnjevima pred zidovima, izgradila se od moje hrabrosti koja nije dopuštala da budem loše volje, neraspoložena ili neshvaćena, od moje hrabrosti koja se može napisati i kao snalažljivost, bivanje, životnost. Kao ženskost.

Zato danas udišem zrnca svojega nasljeđa puštajući da me odvedu u sliku iz koje mogu pročitati sve od čega sam izgrađena. Dišem crveno.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s