gospođica princeza

Sazidala sam samu sebe od krhotina neizgovorenih riječi, zatomljenih osjećaja i nečujnih jecaja. U svojoj mašti ponekad sam princeza, vedra, vesela, rasplesana i u svakom trenutku dostupna. Nikada spora, nikada tiha, nikada mrtva. Princeza koja pleše svoj ples za neke oči, neko postojanje, neku ljubav. Princeza kojoj sve bude oduzeto i kojoj ostane samo papir, da na njemu sriče svoje vlastite stihove, da nad njim zaboravlja taktove i note, da šutke nastavi svoje putovanje. Da nikada više ne vidi rečenicu iza koje možda zapisano stoji jedno sasvim novo vrijeme. Biti princeza i gospođica sasvim je nježno, sasvim tiho i sasvim obojano ljubičastim nijansama koje nestanu kao kad nestanu lahori želja dok pušeš u otrgnuti bijeli maslačak.

Princezu ponekad pronađem u procjepu svojih sjećanja i svojih očekivanja gdje nastoji biti snažna za sebe, nasmiješena. Nastoji sve smanjiti, kao kad uzmeš papirnati rupčić i smanjiš ga gužvajući ga u ruci, ili kad puhneš u vruću juhu pa smanjiš mogućnost opekline. Tako smanjujem sve svoje mogućnosti koje nisu izrasle, nisu dobile povjetarac u leđa, nisu dobile potvrdu da su dobre, da imaju boju, da se čuju s druge strane. Smanjujem, smanjim i na kraju me nema na istome mjestu. Odam se zaboravu. A princeza bude umorna.

Zaborav je metalna riječ, zaborav sadašnjicu čini trulom, prlja je, toliko je jako vara i laže da bi ga mnogi poželjeli imati kao svojega sudruga u  grijehu. Taj zaborav se ničega ne srami, ničega zamislivoga. Hodaš ulicom, vidiš neko poznato lice, ali zaboravio si kome ono pripada, pa samouvjereno koračaš dalje. Čitaš spori roman, pronalaziš poznatu rečenicu, ali zaboravio si kome pripada, pa zamišljeno, bez slutnje, čitaš dalje. Slušaš neku pjesmu, čuješ, znaš da čuješ, metaforu zarikljenu poznatim doživljajima, ali ipak ti je zaborav oduzme. Postaješ marioneta čijeg vlasnika ne poznaješ, jer to sasvim očito nisi ti. Zaborav te oboja u metalnosivu.

U svojoj mašti ja sam rječita princeza. Nosim svoje osjećaje zagurane pod rukom i ne bojim ih se istresti, posaditi. Neka rastu, plode se, postanu srž. Iz te srži izrast će postojanje, u tom postojanju ja ću biti nečiji osmijeh, nečije oči, nečija prijateljica, nečija ja koja voli boje, riječi i smije se. I nije mrtva, čak ni polumrtva. Princeza je koja prepoznaje ljubavne igre i ne boji se straha.

U krhotinama neizgovorenih riječi, zatomljenih osjećaja i nečujnih jecaja pronađe se mjesto za zaborav, a ako uzmeš vodene bojice i polako počneš sivo mijenjati u ljubičasto, vidjet ćeš svoju sebe s očima tvoje boje, s osmijehom crvenkastim i svim onim riječima koje nikada nisi mislila izgovoriti. A onda kada jesi – tvoja princeza postaje ti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s